Josipa Bračanov Jo

Mislila si da će taj osjećaj do sad već nestati.
Da će se, nakon dovoljno rada, truda i dokazivanja, napokon povući.
Ali nije i neće.

Jer ne postoji taj uspjeh koji može izbrisati nesigurnost.
On joj samo da paravan da se nakratko sakrije.
A onda se vrati, još glasniji.
Viče da se ispričaš za to što radiš, za to što jesi.
Šapuće da priznaš svima kako si obična varalica kojoj se taj bijedni uspjeh slučajno dogodio.
I da nestaneš prije nego što oni to i sami shvate.
Jer i najmanji pogled divljenja pa i najtiši pljesak budi gaðenje na samu sebe i misao da si ih sve prevarila.

Pitaš se odakle to dolazi.
Je li negdje u djetinjstvu naučeno da nema mjesta greškama? Da ne vrijediš ako staneš? Da nikad nije dovoljno dobro, ni kad ti život počne izgledati onako kako si nekoć samo sanjala?
Ili je to zato što ti je pretjerano stalo. Do svega. Do svih.

I možda jednom, tamo na samom kraju kad ti postane svejedno, taj glas utihne.
A do tad, svaku nesigurnost pretvaraj u nešto.
Jednu po jednu, dok to nešto ne postane toliko veliko da o sebi više ne moraš razmišljati.